18.11.2006.
U čast Ivanu Stareku, za kojeg sam tek nedavno od Vladimira Koščevića
doznao da je bio i hodač, potvrdio mi je to i Milan Orešković, u
Ljubljani je 1962. odhodao 50km za 6:36, uz polumaraton napravili smo i
utrku na 5km u brzom hodanju.
Na startu šareno društvo, dva najbolja slovenska hodača, s prvim sam već
cijelom svijetu dosadan, pa neću o njemu, drugi je Vladimir Veršec,
hodač mojih godina, no daleko boljih rezultata (vidi rezultate iz
Domžala 2006), pa naša družina na čelu s Konosićem. Bila je tu
nezaobilazna, iako nešto bolesna, Vlasta Jurlin, bez Kreše to ne bi
prošlo, Boris, Koščević, Ferenčak, Kovačević nam se priključio da
protegne noge nakon polumaratona, Tena je isto protegnula noge, iako bi
joj radi netreniranja zapravo trebalo protegnuti uši, obitelj Sraga bi
trebala dobiti neku nagradu za natjecanje u svemu što se da vezati uz
atletiku, pa jasno da nismo mogli i bez njih. Kako je Martin još ponešto
mlađahan, smilovali smo se i skratili stazu za juniora na 3km. E, da! A
gdje je bila baka Sraga? Na žalost, nisu se pojavili Saša Radotić i
Jasmin Jovanović, a Nedjeljko Jozić je bio tamo, ali je trčao
polumaraton, pa ništa od njega u hodanju.
Utrku je povukao Fabio, ne zna on to sporo kao što to mi ostali znamo!
Prvih stotinjak metara je uz Veršeca i moju malenkost bio i Boris, no
onda je pomalo zaostao, on će tek na proljeće držati tih oko 5min/km.
Cijelu utrku smo se Vlado i ja držali poput sijamskih blizanaca, iako
sam se ja ponadao negdje oko sredine drugog kilometra da će on puknuti,
ništa od toga, a onda sam se pobojao da će naš lukavac Željko opet sve
nas prešišati u finišu, iako se na početku pritajio uz Borisa. Sve je na
moj užas tako i djelovalo, Mladen mi je redovito dojavljivao koliki je
Željkov zaostatak u metrima, kad je sa sto metara palo na osamdeset
postao sam zabrinut, pa na pedeset, bio sam uvjeren da će Fabiev pehar
za najboljeg hrvatskog hodača na utrci završiti tamo gdje bi to čovjek i
očekivao, kad tamo, zadnjih 200m smo se nešto Vlado i ja naganjali, a
Željko stigao samo na dvadesetak metara, bliže nije išlo. Zadnjih
stotinjak metara, glavni sudac Orešković je čupao kosu gledajući
pokušaje Vlade i mene da pomaknemo granice dozvoljenog brzog hodanja.
Kako na kraju nije došlo do promjene poretka, nije bilo potrebe za nekim
drastičnim sudačkim uplitanjima. Na sreću.
Zanimljivo je da je taj moj plasman ispred Željka bio toliko i meni
samom neshvatljiv, da sam već po navici spikeru za čitanje rezultata
napisao da je pobjednik među Hrvatima bio Željko Konosić...
Dobili smo još i poziv da dođemo u Koper, 16.12. na utrku na 3km, a kad
mi odhodamo svoja 3 km, Fabio će nastaviti u pokušaju obaranja svjetskog
veteranskog rekorda na 1 sat. Vlastitog.
29.08.2006.
Sad tek vidim da nisam ništa napisao o veteranskom slovenskom prvenstvu
u Domžalama. Utrka na stazi, nije mi baš to jako drago, ali kad je
prilika odhodati 5km, zašto ne. A kad tamo! Upoznao sam tamo Fabia
Ruzziera, svjetskog veteranskog prvaka na 5km. Ne trebam reći da nas je
sve iberundao. Na sreću - prvu četvoricu, u koje sam se i ja ugurao -
samo jednom. Prva dva kilometra sam se borio za drugo mjesto za
Veršecom, slovenskim hodačem, po mogućnostima negdje između Željka i
mene, to me koštalo snage na kraju, pa sam izgubio i to treće mjesto, od
Austrijanca Striedera, veteranskog svjetskog prvaka 2004, na 50km, što
vjerojatno i nije neka sramota. Ostali hodači baš nisu briljirali, pa
mogu reći da sam bio zadnji od onih koji su bar nešto vrijedili.
Od tada je Ruzzier na veteranskom europskom prvenstvu osvojio zlato na
5km, te zlato na 20km. Uaauuu! A najavio je i dolazak na naše prvenstvo
na 20km, u Galovac. Ljudi, jeste li svjesni da će dvostruki europski i
svjetski prvak vjerojatno nastupati u Hrvatskoj? Kome god to kažem, tako
su svi mrtvi hladni, kao da dolazi moja mama na utrku, a užasno se svi
uzrujavaju kako dugoprugaško trčanje nije cijenjeno, i kako se nitko ne
bi osvrnuo sve i kada bi svjetski prvak u maratonu došao trčati k nama.
Pa kako da se ljudi van atletike osvrću na to, kad se nitko iz atletskih
krugova ne osvrće na to što dolazi hodački svjetski prvak. Pa makar i
veteranski. Kako se ono naš klub zove? AK Junior? Pa jasno da će doći
veteran.
Pozvani smo 17.6. u njegovu Goriziu, gdje živi i radi, na atletski
miting na kojem se našlo mjesta i za hodačku utrku na 5km , opet na
atletskoj stazi, što baš ne preferiram, a prijavili smo se četvero iz
Zagreba. Konosić, oboje Jurlina i moja malenkost.
Kako smo prošli, doznat će se na ovom mjestu! Dok ovo pišem, još čekam
odgovor Nedjeljka Jozića. Iskreno bih se veselio da se i on dokotura do
Zagreba, naći ćemo jedno mjesto u autu i za njega!
23.07.2006.
Varaždin. HP 10km, start u 15 sati, temperatura u hladu 32 stupnja. Toliko bude i na cestovnim utrkama, znam, ali tamo uvijek ponegdje ima hlada, ponegdje vjetra, ovdje kao na štednjaku, jedino je tu okrepa svakih 400m! Osjetio se neki povjetarac na ravnini preko puta tribina, ali i on je između trećeg i sedmog kilometra nestao.
Krenuo sam po zamišljenom planu, 2:20-2:25 po krugu, računajući da bi mi to moralo ići cijelu utrku, čak i s obzirom na vrućinu, pa sam onda vidio da mi ipak ne ide, od petog do sedmog kilometra palo mi je posebno teško.
Na ulasku u 6.kilometar je Konosić primijetio da nam suci broje jedan krug manje, počeli su sa 24, umjesto 25. Onda je zaostao, to objašnjavao sucima; već dobro umornog, nekako me to izbacilo iz koncentracije, Jasmin Jovanović otišao, ja počeo "curiti", prešao me prvo Konosić (hvala mu na riječima podrške u tom trenutku), poslije i Nedjeljko Jozić, i tako stigao ja do kraja opet kao četvrti, jedno 250m iza pobjedničke trojke. Uzimanje vode (zapravo više polijevanje) mi je olakšalo nastavak, ali nije mi donijelo mogućnost da ubrzam i stignem grupu, čak se stalno pomalo razmak povećavao. Ako je neka utjeha, bio sam tog dana najstariji natjecatelj...
A iza mene je došao sa krug i pol zaostatka (dva za vodećima) Boris Lacković, pa sa dva kruga zaostatka Željko Jozić, sa tri kruga zaostatka Saša Novinić i Krešo Jurlin.
Bilo je vrlo vruće, okrepa je međutim bila na svom mjestu, i nemamo se na što žaliti, osim na satnicu. Takvim ranim početkom utrke, usred ljeta, uvijek su nam ti hodački rezultati na 10km slabiji od naših mogućnosti. Da utrka, međutim, bude vrlo zanimljiva, pobrinuo se Konosić, koji je pametno išao osrednjim tempom, čuvajući snagu, i u dva navrata (uz nesmiljenu "glazbu" s njegovog Polara) prvo stigao vodeće, a zadnjih 200m napravio izvanredan, meni do sada neviđen, finiš, te pobijedio ispred Jovanovića i N.Jozića.
Kad se čovjek odluči baviti brzim hodanjem, mora se pomiriti s tim da će mu se neke sudačke odluke manje svidjeti. Kako ovaj puta nisam dobio nikakvu opomenu niti upozorenje, nemam se razloga osobno buniti, (što i tako nikad nisam i neću činiti - vidi prethodnu rečenicu) ali sudac koji je u tom finišu (koji sam i sam s druge strane staze vidio "kao na tanjuru") dodijelio Željku opomenu, napravio je pogrešku, a jedina "pogreška" Željkova je bila što je tih 200m jako brzo hodao!
12.6.2006.
Kako to često biva, planiraš jedno, a (neki put) ispadne drugo. Tako
su ovaj put otišli u Mađarsku samo Jurlini. Priprema Krešo detaljniji
tekst, uskoro će i to biti na ovim stranicama, no zanimljivije je
primijetiti da bi se ti njihovi hodački rezultati sasvim dobro uklapali
u rezultate našeg Run Reebok trofeja (RRT), pa možda bi čak njihova
muška hodačka ekipa, iako nisu u samom uskom svjetskom vrhu, mogla
odigrati značajnu ulogu u tom našem cestovnom trkaćem natjecanju, a
ženska bi bila sigurno u samom vrhu. Zaključujte dalje sami na temelju
neumoljivih štoperica, koje jednakom brzinom rade i u Hrvatskoj i u
Mađarskoj; ja bih samo dodao da ovo govori i o našem hodanju i o našem
trčanju. Ne želim da bude tako, ali jednostavno ne znam kako to
okrenuti. Zna li tko?
02.06.2005.
Na žalost, u Miškolc idemo značajno oslabljeni. Konosić je poslovno
spriječen, pa ide ekipa Jurlin&Jurlin, te moja malenkost. Kako ćemo
proći na otvorenom prvenstvu Mađarske na 10km, doznat ćete već 12.6.
20.05.2006.
Neslućeni uspjesi neslužbene i samozvane hrvatske reprezentacije nisu
prošli nezapaženo!
Dobili smo poziv od Mađara lako pamtljivog imena Kaperi Levente (ima još
i nekih crtica i točkica iznad pojedinih slova za totalnu zbrku), ali
teško uhvatljivog hodača (prije par dana u La Coruni 1:33 na 20km) za
nastup na 10km utrci u Miškolcu u Mađarskoj, 10.6.. Iako nismo tako
planirali, sve mi se čini da ćete za nekoliko tjedana imati prilike
uživati u još nekoliko slika i nešto nadahnutog teksta sa utrke u Miškolcu!
18.05.2006.
Kako je vrijeme od ljeta 2005. prolazilo, naša hodačka ekipa se počela
"profilirati". Mladen se vratio korak natrag, pa korak naprijed, pa dva
natrag, sve u svemu, tu je negdje gdje je i bio. Zdravko je iz nekih
svojih razloga odustao od hodanja, spreman je samo odhodati još poneku
kraću veteransku utrku (bude li ih bilo), dok je moja malenkost poludjela.
Nakon uočenih nekih pogrešaka u koraku, uzeo sam ljetnu (malo dulju)
pauzu, te na jesen počeo malo ozbiljnije raditi na tehnici hodanja, s
ciljem da se koliko-toliko spremim da HP na 20km (na Stareku) uspijem
odhodati bez straha od diskvalifikacije. To je i uspjelo, ali dogodila
se jedna stvar koja nas je jako iznenadila i obradovala. Javili su se
Vlasta i Krešo Jurlin, sa željom da malo i oni hodaju.
Bilanca jest: ja drugi iza nedostižnog, nedostižnog i još jednom
nedostižnog Željka Konosića, a nakon junačkog okršaja na utrci žena
na10km Vlasta je odnijela zlato ispred Tene Filipović, sa postignutim
vremenom radi kojeg smo naknadno još jednom išli provjeravati izmjerenu
trasu. Bila je točna, svaka čast.
Od nove godine 2006. počeli smo pomalo Željko i ja zajedno trenirati,
vidi se, ipak na obostranu korist. Nisam niti sumnjao da ću ja imati
koristi, ali kako vrijeme ide, vidi se da i njemu ide na bolje. Nakon
zime koja nam se nekako jako dugo otegnula, dogovorili smo se i
prijavili, uz podršku HAS-a (ha, ha, sigurno ste mislili da je podrška
bila financijska - kaj god!) i osobnim zalaganjem glavnog tajnika Oreškovića
koji nam je omogućio prvi kontakt za nastup na Otvorenom austrijskom
prvenstvu u brzom hodanju 2006 na 20km.
Prijavili smo Željka, meni i Vlastu na 10km.
Put kao put, samo kad smo jednom skrenuli sa auto-ceste, slijedeći upute
glavnog organizatora Ludwiga Niestelbergera, svako sljedeće skretanje
bilo je na sve užu i užu cestu. Pomalo smo se pitali jesmo li uopće na
pravom mjestu. Da, bili smo. Ali...prijave u vatrogasnom domu (prema
fotkama na zidu, zadnji požar su imali negdje krajem osamdesetih, ali,
ne da im je cijela zgrada izgorila, nego nije ostalo ama baš ništa -
nadao sam se da bolje organiziraju utrke...), svlačionice su postojale,
ali samo na raspisu utrke, neki wc i mali umivaonik su bili, ali baš se
ne bi nazvalo sanitarnim čvorom. Dakle, junaci se prijaviše, i ajmo mi
vidjeti stazu! Hodamo Željko i ja, hodamo, sve po nekoj uskoj krivudavoj
cestici, pa se nadamo da su neke oznake na cesti valjda start, pa okret,
i slično. Kad, stiže nas neki FIATić, u njemu nepoznati bazdeći po
alkoholu domaći čovjek, zove nas da idemo na start s njim. Oko 2km.
Odosmo mi tamo, neka cestica, livada, hladno, kiša...
No, utrka na 20km krenula, nakon pedeset metara sve je bilo jasno,
Slovak odjurio naprijed, dva Mađara u grupi s Konosićem, a ja se motam
tamo u ovećoj grupici. Od 12 krugova, složenih po sistemu lagano uzbreg,
pa oko bačve okret, pa po istoj cesti niz breg, pa oko druge bačve opet
okret pa opet uzbreg, držao sam se te grupe do četvrtog kruga, tu se
onda grupa "raspala", ja nakon početnog zanosa uhvatio neki tempo oko
6min/km i išao tako, tek su dva zadnja kruga bila malo sporija. Željko
se do kraja devetog kruga držao tih "svojih" Mađara, a onda je nekako
sustao, i utrka došla svome kraju.
Vlasta je od četiri cure krenula i držala treće mjesto, nešto se nije
snašla oko dobivenih opomena, i misleći da je diskvalificirana,
odustala, što je tu je - imala je čvrsto treće mjesto, no ništa od toga.
Utrka je bila božanstveno organizirana. Startnina je bila 6 eura, od
okrepe je bio samo jedan prazni stol, a nakon cilja plastična kanta puna
nekih safalada. ne mogu baš reći da su mi jako pasale nakon utrke...ali
najbolje je tek bilo u vatrogasnom domu s početka priče. U garaži, među
kacigama i sjekirama, bar nije bilo kamiona unutra, bilo je nekoliko
stolova i stolaca, te jela i pića koliko hoćeš, ali - plati. Jeftino, po
cijenama iz trgovine, ali plati! Ajde, jedemo, pričamo, kako to već ide,
sve čekamo rezultate, elektronska obrada podataka za tridesetak hodačica
i hodača na žalost nije uspjela izbaciti ciljnu listu u tričavih četiri
sata nakon utrke, tako da su nam slali liste dva dana kasnije faksom. Tu
se baš nisu proslavili.
No, uz sve te manjkavosti, bilo mi je veliko iskustvo vidjeti kako treba
organizirati hodačku utrku za manji broj natjecatelja. Trebate oko jedan
kilometar ravne asfaltirane ceste, i po njoj simo-tamo. Ne samo da je to
lako sucima pokriti, već je i nama natjecateljima jako dobro, jer stalno
si u kontaktu s ostalima. Da sam bar to znao prije Stareka, i naše
prvenstvo bi bilo takvo. Zato savjetujem svim budućim organizatorima
pojedinačnog polumaratona za državno prvenstvo, koji moraju tada
organizirati i prvenstvo na 20km u hodanju, da trasu za hodače ne
postavljaju zajedno sa polumaratonom, jer se to u pravilu tako ne radi!
Naša snažna hodačka ekipa odustala je od puta na utrku u Borsky Mikulaš
u Slovačku, te nam je sljedeći nastup u srpnju na državnom prvenstvu na
10km u Varaždinu.