--- 04.-15.09.2007. SP

---Prijavili smo se na utrku na 20km, Saša Radotić, Jurlini i ja. Prvi su stigli u Misano Jurlini, svojim kombijem preuređenim za kampiranje, dva dana prije utrke Saša, a večer uoči utrke i ja. Prijavili smo ekipu u kategoriju M35 (starost 35 godina i stariji). Radije bismo da smo se mogli prijaviti u kategoriju M40, kamo pripadamo Krešo i ja, ali, eto Saša nam je za to premlad. A stariji mogu u kategoriju malđima, mlađi ne mogu u kategoriju starijima. Ima logike, ali baš nam nije odgovaralo. Ekipu su prijavili i naši Austrijanci koje dobro poznamo. Dogovorili smo se, kad već pojedinačno nitko od nas ne može do medalje, da pokušamo nekako doći ispred Austrijanaca. Tu smo negdje, pa smo okvirno složili neku taktiku prema kojoj svatko „drži“ svog Austrijanca, pa kako bude.

No, prvo velika trema Vlasti. Njena utrka je prije naše, ona u strahu, i od sudaca, da se ne ponovi diskvalifikacija, a i dužina od 20km ulijeva respekt. Utrka krene, a Vlasta kao stara rutinirana hodačica savršeno odradila utrku, te zauzela 5.mjesto sa vremenom od 2sata19minuta, te osvoji 5.mjesto u kategoriji W40, vidite na slici kakvo je to bilo veselje. A na startu popodnevne, muške utrke, iznenađenje. Među Austrijancima se pojavio i Ludwig. Ah, na njega nismo računali, što sad? S njim su brži od nas, i to podosta. Munjevit dogovor između Saše i mene. On preuzima moga, ja preuzimam Ludwiga, a Krešo kako uspije. Krene utrka, „moj“ Ludwig odjuri. I što drugo, nego brzo za njim, pa kako bude kasnije, ne smijem ga pustiti. Da li radi nervoze što me stalno gledao na nekoliko koraka iza sebe, ili iz tko zna kojeg svog razloga, Ludwig počne još brže juriti, ja malo popustim ,da dođem k sebi, Saša me pređe i počne on „tlačiti“ Ludwiga, a ja počnem mijenjanjem tempa „vaditi mast“ Dietmaru. I, neočekivano, Ludwig počne griješiti, opomena jedna, druga, treća, znate već, ode on iz utrke. Jasno, ljutio se, ali kratko. Na kraju, Saša je hodao svoju utrku, ja sam, izmoren u prvih deset kilometara nadmudrivanja s Ludwigom i Dietmarom,  nekako završio utrku, a Krešo je odradio svoj dio posla. Na kraju, Austrijanci ostali bez ekipe, a mi četvrti, iza Talijana, Nijemaca i Francuza. Malo smo se razočarali u prvi tren, jer nitko ne voli biti četvrti, ali smo brzo shvatili da nam je bio cilj doći i ne osramotiti se.

Pojedinačno, uz Vlastino 5. mjesto i, nadam se da će HAS priznati, državni rekord za žene na 20km, moje 9. mjesto, Saša je bio 12. a Krešo 15. Onda smo se odlučili ići počastiti pizzom, pa u Italiji smo, ali kakvo je to čudno slavlje bilo! Vlasta presretna. Krešo i Saša jedva gutaju od mučnine od napora, ja bez mučnine, ali nezadovoljan što sam se u prvom dijelu utrke izmučio s tim Austrijancima, u drugom dijelu radi toga izgubio nekoliko minuta, pa mi je ukupan rezultat bio lošiji nego što sam se nadao prije utrke. Svatko od nas pola pizze i na spavanje. U šatore. Dobro je, ali nismo mi time zadovoljni. Jedva čekamo Ljubljanu 2008!