Hrvatsko brzo hodanje 2008.
kroz Želimirove naočale (jaka dioptrija)

Pred sam početak sezone sve je izgledalo razmjerno dobro. Nekoliko nas je sasvim solidno radilo zimske treninge. Svakako valja imati na umu da to treba uzeti s rezervom, jer niti smo nas nekolicina velik potencijal, niti smo baš u idealnim godinama (osim Borisa Lackovića, koji bi mogao postati solidan hodač, no za to još treba nekoliko godina).

Pokrenuta je međunarodna serija natjecanja JadranRWC, HAS je usvojio prijedloge od 2006. da se razdvoje natjecanja u hodanju na 20 km i polumaraton, te da se prvenstvo na stazi na 5000 m prebaci u prikladniji termin.

Hodačku sezonu otvorila je Ivana Sraga odhodavši na dvoranskom svjetskom prvenstvu za veterane 3000 m za 21:27. Iako je to njen osrednji rezultat, nije se mogla mjeriti s ostalim veterankama u svojoj kategoriji, te je osvojila 16. mjesto.

Sezona na otvorenom počela je dobro, drugim mjestom Želimira Haubriha na utrci na 10 km u bečkom Prateru, s daleko nadmašenim osobnim rekordom (51:14).

Nastavilo se našim državnim prvenstvom na 5000 m, na Sveticama. Tu, na našoj stazi, Haubrih (25:46) i Željko Konosić (26:37) bez Saše Radotića nisu imali ozbiljniju konkurenciju, te su osvojili prva dva mjesta, a kao treći je ciljem prošao Lacković, s priličnim zaostatkom (28:05). U ženskoj konkurenciji, prvi puta je održano prvenstvo žena na 5000 m, pobjedu je superiorno osvojila Vlasta Jurlin, iako s rezultatom lošijim od očekivanog (33:11). Druga je bila Ivana Matošević (35:49), treća Ivana Sraga (35:56).

Nakon toga, Dinamov dvojac je imao tipično veteranskih poteškoća – jedan posao, drugi zdravlje – te su, svakom iz svojih razloga, treninzi sljedeća dva mjeseca bili, najblaže rečeno, neredoviti, što je odmah počelo dolaziti na naplatu.

Prva utrka JadranRWC održana 31. svibnja u Slovenskoj Bistrici na stazi samo je pokazala da Haubrih ove godine neće imati izgleda protiv slovenskog vršnjaka Vladimira Veršeca (iako je tijesna razlika iz Pratera dala nadu), dok obojica mogu samo sanjati rezultate deset godina starijeg vrhunskog veteranskog hodača Fabia Ruzziera. Također je utrka pokazala i to da Vlasta Jurlin i ove godine sigurno može računati na pobjedu u kupu, jer je klasu bolja od slovenske konkurentice Valentine Čufer, dok je Ivana Sraga bolja od druge slovenske hodačice Irene Mihelj.

Na 2. otvorenom prvenstvu Zadra za veterane, održanom 8. lipnja, u utrci na 3000 m nastupili su Saša Radotić, Ivana Sraga i Rinalda Pažin.

Sredinom srpnja otputili smo se u austrijski Feldkirchen još jednom vidjeti kako su se spremili Austrijanci, koji su sasvim zapustili svoje brzo hodanje mlađih kategorija, te ostali na nekolicini ostarjelih entuzijasta, te dvije uistinu vrlo dobre hodačice, no i te su već majke, dakle, nisu baš najmlađe dobi. Kako smo i očekivali, među ženama, na utrci na 3000 m Gabriela Winkler ostvarila je očekivanu pobjedu, dok je u muškoj utrci na 5000 m, daleko iza Veršeca stigao Konosić, treći Haubrih.

Sama utrka nije dala baš neki velik razlog optimizmu pred nastup na Europskom veteranskom prvenstvu (EVACS). Konosić se nije prijavio, njegovi trenutni rezultati su daleko ispod standarda kategorije M35, dok niti Haubrih neće briljirati u M45. Kako do tada još nismo vidjeli Radotića u utrci tijekom sezone, on je bio nepoznanica, a Vlasta Jrulin se i tako nije prijavila za prvenstvo. I tako, na EVACS-u 2008, 28. srpnja po vrlo toplom vremenu, prvo je nastupila Ivana Sraga, te neočekivano ishodala 38:17, što je ipak ispod njenog nivoa. Kao drugi nastupio je Haubrih, te osvojio 8. mjesto na 5000 m sa skromnih 26:41, a kao treći nastupio je Radotić, njegovih 28:44 je stavilo točku na slab hrvatski nastup na 5000 m. Mala je utjeha što su naši slovenski protivnici u muškoj konkurenciji osvojili tri srebra u tri nastupa, pa se pokazalo da ipak ne gubimo utrke od bilo koga.

Bolje je bilo tri dana kasnije na 20 km (što je ipak nekako više hodačka disciplina nego 5000 m). Na žalost, nastupio je samo Haubrih, vrijeme vruće i sparno, no utrka dosta dobro odhodana, na kraju 5. mjesto, uz rezultat 1:55:15.

Samo nekoliko dana nakon ove utrke, u Turnju, pored Biograda, Josip Tomić organizirao je 2. utrku JadranRWC, na 5 km. Nikakvih posebnih novosti nije bilo, svi pomalo umorni od EVACS-a, osrednji rezultati, bez iznenađenja u poretku. Utrka odlično organizirana, vrijedne nagrade, velika šteta što je organizator odustao od organiziranja utrke u 2009.

Ljetnu pauzu najbolje su iskoristili Haubrih i Lacković, te u prvoj utrci jeseni, sredinom rujna, u Kopru, 3. utrci JadranRWC, na Intercity utrci na 10 km, Haubrih 10 km odhoda za 51:29. a Lacković postavi osobni rekord sa 56:01. Koliko je utrka bila jaka, vidi se iz podatka da je pobijedio Defendenti, pobjednik utrke na 20 km na EVACS-u (1:34), a da je za peto mjesto trebalo hodati ispod 50 min.

Istoga je dana u Zagrebu održano otvoreno veteransko prvenstvo Hrvatske. U hodačkoj utrci na 3000 m u ukupnom su poretku prva mjesta osvojili Željko Konosić (14:50) i Vlasta Jurlin (17:33).

Samo sedam dana nakon toga, zadnji vikend rujna, naše državno prvenstvo na 20 km za muške i 10 km za žene, 4.utrka Jadran RWC, u Galovcu. Nakon početnog razočaranja stazom, koja je imala prevelike uzbrdice i nizbrdice za ozbiljnu hodačku utrku, s veseljem smo zaključili da je sve ostalo bilo zaista izvanredno, te je ukupni dojam bio pozitivan. Radi konfiguracije staze rezultati nisu bili baš dobri, s izuzetkom Haubrihovog osobnog rekorda na 20 km, s 1:51. Ruzzier je na toj utrci išao pola minute brže, no za njega to nije neki podvig, a Veršec je isti dan nastupao na 5000 m utrci u Mađarskoj. Za naslov državnog prvaka nije bilo nikakve borbe, dok je s podosta zaostatka srebro osvojio Lacković, a prošlogodišnji prvak Radotić bio je treći. Žene su imale prvenstvo na 10 km, gdje Vlasta Jurlin nije pružila niti najmanje nade Valentini Čufer za pobjedu, a dvije mlade hodačice Dinamo-Zrinjevca, Marija Mikulić i Ivana Matošević, iako su tehnički pravilno hodale, još su daleko od pravih hodačkih rezultata.

Svoje mjesto među poprilično brojnim hrvatskim atletskim veteranima koji su početkom listopada nastupili na 18. veteranskoj balkanijadi u Baru u Crnoj Gori našle su i dvije hodačice na 5000 m – Ivana Sraga i Rinalda Pažin. Ivana Sraga je osvojila drugo mjesto u kategoriji Ž-40, dok je Rinalda Pažin u kategoriji Ž-35 bila prva. Međutim, organizator nije objavio službene rezultate (postignuta vremena) te hodačke utrke.

Kratkih dva tjedna odmora od utrke u Galovcu, pa za Haubriha nastup na Otvorenom austrijskom prvenstvu na 30 km. Iako se znalo da je bolji od Austrijanaca, iznenadila je prijava Nijemca Gnaucka i Mađara Csabe, pa nismo vjerovali u pobjedu, koja je na kraju ipak nekako postignuta, s osobnim rekordom na 30 km od 2:57:02.

Samo sedam dana nakon toga, sredinom listopada, utrka na 50 km u talijanskom Sacancorosateu je bila zadnja prilika Haubrihu da odhoda još i 50 km utrku tokom sezone, no zamor od četiri važne utrke u pet tjedana i nedovoljno dobro organizirana logistika za nastup na utrci rezultirali su probavnim mukama tijekom dva sata sredinom utrke, te skromnim rezultatom od 5:25:52. Na samoj utrci nastupilo je nekoliko vrhunskih europskih hodača iz Ukrajine, Litve i Bjelorusije, te nekoliko dobrih Talijana, no radi vrućeg vremena bilo je dosta odustajanja i „pucanja“, pa je taj rezultat na kraju preko svih nadanja bio dovoljan za 11. mjesto od 27 hodača na startu. Zanimljivost je ove utrke što je to jedina utrka na svijetu na 50 km za žene. Isti dan na 10 km utrci nastupio je i Željko Konosić, no odustao je već tijekom trećeg kilometra.

Do kraja sezone ostale su još dvije utrke Jadran RWC, prvo naš Ivan Starek, na kojem je najvažniji događaj prvi nastup u Hrvatskoj vrlo dobre bosanske hodačice (ove godine 20 km 1:48) Melihe Mulahalilović. Cijelu utrku držala se uz slovenski dvojac, možda bi i prošla kao prva ciljem, da njen trener nespretno sročenim uzvikom nije dodatno motivirao Ruzziera, a kad Ruzzier ima još i dodatnu motivaciju, onda zaista nije lako proći cilj prije njega, pa to nije uspjelo niti Melihi. Veršec drugi, a Haubrih opet osobni rekord na 5 km, 25:16.

Tijekom prosinca održana je u švicarskom Yverdonu kultna utrka na 10,57 km (!), daleko i skupo, ali kako je Haubrih dobio osobni poziv za nastup, a zahvaljujući velikoj klupskoj podršci tokom sezone, nije od svih tih utrka bio u nedozvoljenom minusu na tekućem, nastupio je i tamo, sama utrka je bila nemoguća, na -2 °C, uz jak vjetar, 6. mjesto s 1:00 na kraju i nije bilo tako loše, a posebno je taj nastup ostao primijećen, jer je to prvi nastup nekog iz Hrvatske na toj utrci (održava se već 30 godina), a taj na opće iznenađenje još i zna hodati, pa ima i sina, koji nastupi na dječjoj utrci na ništa manje egzotičnoj dužini od 2,14 km, a i taj mali zna hodati. Ne mogu ne postaviti pitanje zašto niti jedan klub u Hrvatskoj nema niti jedno jedino dijete koje bi znalo nešto o brzom hodanju. Izuzetak su Martina Sraga i Ivan Haubrih, jasno je već iz prezimena da to ima veze isključivo s kopiranjem roditelja. A ne biste vjerovali kako djeca u času usvoje tu tehniku, ne samo ovo dvoje naših, već i mali Francuzi, Talijani i Švicarci.

Za kraj sezone, pred sam Božić ostaje rezerviran termin za Koprski tek, na kojem se zadnje tri godine održava utrka na 3000 m, zanimljivo je tako krajem sezone, po hladnijem vremenu, vidjeti i rezultate kratke utrke. Dvoje pobjednika JadranRWC nisu nastupili, Ruzzier nije nastupio iz zdravstvenih razloga, pa je pobijedio Veršec, drugi Haubrih, dok je Lacković bio treći. Vlasta Jurlin također nije nastupila, pa je pobjedu lako odnijela Valentina Čufer ispred Irene Mihelj. Tako je ovo bila jedina utrka JadranRWC na kojoj nije bilo niti jedne predstavnice Hrvatske.

Godine prolaze, hodanje u Hrvatskoj i Sloveniji (a i u Austriji) ostaje i dalje zabava nekolicine već pomalo ostarjelih hodačica i hodača, no, sve smo zainteresiraniji, utrke su sve bolje organizirane, pa smo se ohrabrili i od sljedeće godine kupu se priključuju i Austrijanci (Talijani su već „standardni“ na našim utrkama), te kup postaje pravi Alpe-Adria Race Walking Cup. Kako mi je Ruzzier rekao prije dvije i pol godine, na utrci na kojoj smo se upoznali, u Hrvatskoj HAS iz godine u godinu organizira državna prvenstva i kad-tad hodanje će krenuti, u Sloveniji tih prvenstava nema. Pa kad je tako s prvenstvima, održavat ćemo i mi kupove, dok ih ima, po toj logici, bit će i utrka i hodačica i hodača. Od ove godine možemo reći da imamo i jednu nadu – Boris Lacković. Godinama i godinama je mlađi od prosječnog hrvatskog hodača, tehniku ima odlično svladanu, idealne je građe tijela, prešao je u novi klub, Borise, primi se treniranja i bit će nešto!

Neven i Želimir